Vladika Kačavenda služio sa ruskim patrijarhom Kirilom !

  Novinari kažu da nije vijest kad pas ujede čovjeka, nego kad čovjek  ujede psa. Nikada nisam mogla da razumijem zašto su ljudima najdraže šok vijesti, one od kojih se diže adrenalin, pa i onda kad su najblaže rečeno  nevjerovatne. Jednu takvu vijest ¸je ovih dana Srpskom pravoslavnom crkvom tiho proširio jedan putnik hodočasnik sa Turkish Airlines-ovog leta Moskva-Istanbul-Sarajevo. Vijest je  toliko je nevjerovatna da ju je bilo teško prihvatiti kao vjerodostojnu sve dok nam nije pokazao  dokaze u obliku nekoliko fotografija  i jednog video  snimka. Naime, na liturgiji, koju je u Moskvi vodio ruski Patrijarh Kiril, učestvovao je  i penzionisani vladika Vasilije Kačavenda!
Iz federalnog ugla gledano, o vladiki je izgrađena slika osobe koja je u ratu blagosiljala ubice i koja je bludničila sa djecom i mladićima. Uz napomenu da se ovaj tekst ne bavi ratom već samo bludnim radnjama, sasvim je logično pitati se  kako to da je patrijarh Kiril ignorisao njegovu krivicu? Zar se nije bojao da  kompromituje svoje patrijaršijsko dostojanstvo  jer je u svoju blizinu doveo  osobu o kojoj vlada tako negativno mišljenje? Zato ćemo analizirati koliko je crna slika o vladiki Vasiliju zaista tačna jer  patrijarh Kiril sigurno sebi ne bi dozvolio da bivši bijeljinsko-tuzlanski vladika na liturgiji saslužuje kao treći do njega, što je znak velikog uvažavanja. Faktički, skandal sa vladikom Vasilijem je počeo 2012 godine sa namontiranim fotografijama i video snimcima od 01: 17 minuta, a završava se 2023 godine sa  autentičnim fotografijama i video snimkom  od 130 minuta. Zahvaljujući tom Bogosluženju,  mi ćemo sada  imati priliku da po prvi put čitamo  informacije  koje naši  mediji nikada nisu smjeli  da objave.  
Zaplijena porno snimaka:
Kad je 18.04. 2013 godine MUP Grada Beograda od jeromonaha Nikolaja Stamatovića zaplijenio CD sa navodnim porno video snimcima  vladike Vasilija, C.J., koja želi da ostane anonimna, je zvala tadašnjeg načelnika krim službe Dragišu Removića. On je tom prilikom rekao da vladike nema ni na jednom kompromitujućem snimku, „nema ništa od toga, mi smo sve pažljivo pregledali, jednostavno ga nema". Zatim se vladikina kancelarija  mejlom na memorandumu eparhije zvorničko-tuzlanske obratila beogradskom MUP-u i zamolila da  se pismeno potvrdi da vladike zaista nema na tim snimcima. Beogradska policija je izjavila da je za takve pismene izjave nadležan Republički MUP čiji ministar je tada bio Ivica Dačić. Vladikina kancelarija je uputila mejl odjeljenju za odnose sa javnošću Republičkog MUP-a, koji je ovo odjeljenje kao lopticu vratilo nazad na beogradski MUP. Zaista nisam vidjela razlog da se objektivni nalaz ne stavi na papir, pogotovo jer je bio rezultat detaljnog pregleda snimaka. Uglavnom, zbog ove ping-pong igrice na relaciji republički MUP - gradski MUP, vladika Vasilije nikad nije dobio pisanu potvrdu o tome da ga nema na zaplijenjenom CD-u.
Beogradska policija je C.J. sasvim ispravno smatrala fizičkim licem bez zvaničnih ovlaštenja i od njih ništa nije mogla dobiti. Zato se  obratila  jednoj osobi iz Patrijaršije  kako bi dobila  kopiju snimaka koje je bijeljinski advokat D.Tomić prikazao  članovima Sv. Sinoda na sastanku koji je bio upriličen za tu priliku, jer je C.J. željela  vidjeti šta na njima ima. C.J. se toj osobi   ne sjeća imena, ali se dobro sjeća lika i prepoznala bi ga kad bi ga opet vidjela. Dakle, C.J. je tražila  kopije  na osnovu Zakona o slobodi pristupa informacijama, ali joj je taj  gospodin rekao da Patrijaršija nema kopije tih snimaka, da su na sastanku pokazani, ali da ih je advokat nakon prikazivanja stavio u svoju tašnu i odnio sa sobom. (?!)
Mišljenje stručnjaka:
C.J. je američkoj kompaniji „Adobe" za konsultacije sa ekspertima ove kompanije oko fotografije poljupca Vladike Vasilija i Aleksandra Reljića koja je objavljena na naslovnoj strani magazina „Dani". 16.07.2013 američka kompanija „Adobe Systems" je odgovorila na mejl Mejl je potpisao Bredi Rasel ( Brady Russell) u svojstvu direktora odjela za komunikaciju sa medijima ( Media Communications) i izjasnio se da nije politika kuće da se miješa u konkretne slučajeve. Gospodin Rasel je smatrao da bi bilo potrebno  izvršiti analizu autentičnosti  fotografija i video snimaka , naveo da u Americi ima veći broj agencija koje se time bave, preporučio jednu od njih za koju je  smatrao da je jedna od najboljih i dao kontakt podatke, ime vlasnika, adresu, broj telefona i mejl adresu. Preporučeni vlasnik agencije  je odgovorio da je predmet delikatan i da bi bilo dobro da se u vještačenje uključi gospodin Džordž Ris (George Reis), predsjednik Međunarodnog udruženja za identifikaciju, koja izdaje međunarodne certifikate vještacima iz oblasti autentičnosti. Inače, Gospodin Ris je 1992 godine uveo pojam autentičnosti u američki krivični zakon i objavio je nekoliko knjiga o toj temi za policiju, kao i za tužioce i sudije. C.J. je sa gospodinom Risom  izmijenila više mejlova, od kojih je najbitniji onaj od 29. 07. 2013 godine, u kom  je gospodin Ris pitao da li imamo pristup originalnim fotografijama i video snimcima, da li imamo prvu kopiju i medij na kom je napravljena ta prva kopija sa originala.
U vezi sa ispitivanjem autentičnosti materijala koji je kružio Internetom, treba spomenuti i predmet broj T 14 0 KTA 0009082 13 na Tužilaštvu u Bijeljini u koji je 23. 08. 2015 godine deponovan i podnesak u kom se tražilo vještačenje fotografija i video snimaka koji su kružili Internetom, a objasnili su se predmet i svrha vještačenja. Tužilac Nebojša Jovanović nikada nije izdao tužilačku naredbu za vještačenje, a tadašnji glavni tužilac Novak Kovačević, sa kojim je C.J. imala sastanak u njegovoj kancelariji je tom prilikom djelovao nekako zaplašeno.

Američki državljanin Don Ebeson ( Don Ebbeson ) se 27.01. 2014 godine obratio pismom tadašnjem patrijarhu Irineju i predložio mu vještačenje fotografija i video snimaka, kako bi se, kako je napisao, „oprao obraz" Srpske pravoslavne crkve. Donova porodica je vodila korijene iz Like u Hrvatskoj, nekada su se prezivali Desnica i on je po crkvenim arhivima tragao za svojim srodnicima na području bivše Jugoslavije. Don je C.J.  skenirao i poslao mejlom američki dokaz o prijemu njegovog pisma na pošti. Ne mogu da znam da li je Donovo pismo ikada uručeno patrijarhu Irineju ili nije, ali Patrijaršija na njegovo pismo nikada nije odgovorila. Možda je to pismo neko zaustavio da ni ne dođe do patrijarha Irineja, a osnov mojoj sumnji je sledeći.  Don mi je poslao  i poštansku povratnicu, dokaz da je njegovo pismo primio neko u Patrijaršiji,  na kojoj je vidljiv potpis osobe koja je primila rozu poštansku povratnicu. Nakon nekog vremena je C.J. tu poštansku povratnicu objavila na Fejsbuk profilu pedijatra Dragana Đokanovića u kontekstu nekih doktorovih političkih projekcija. Taj čovjek, od kog je C.J. tražila kopiju  video snimaka u Patrijaršiji, ju je nakon te objave vidio u crkvi Svete Petke na Kalemegdanu. Kad  ju je prepoznao, bukvalno je pobjegao da se ne bi sreli.
Taj potpis je isti kao i na poštanskoj povratnici od 27.04. 2013 godine, kada   se C.J. obratila patrijarhu i članovima Sv. Sinoda da ispitaju finansijske mahinacije vladike Grigorija. U dopisu je bio naveden i popis svih banaka i svih finansijskih stavki koje je trebalo ispitati. Koliko mi je poznato, Sv. Sinod nikad nije razmatrao ovo pitanje, pa mi je bilo logično za pomisliti da to  pismo C.J. ni tada nije ni stiglo do članova Sv. Sinoda.
Autentičnost  fotografija i video snimaka:
Snimci  koje je C.J. mogla skinuti sa Interneta  su prikazivali vladiku kako je sjedio obučen, ili je hodao iz jedne sobe u drugu a ni u jednoj sceni seksa se nije vidjelo niti njegovo lice niti prisustvo ikakve starije osobe prikazane s leđa ili sa boka. Na drugom snimku je sjedio sam, zatim se vidjela pozadina, pa njegov zumirani potiljak na koji se nastavljala scena dvojice momaka u kupatilu bez vladike, pa scena grupnog seksa tih mladića.
Osim što su se na video snimcima vidjeli rezovi na mjestima gdje su u tekuću traku ubacivane fotografije, bilo je uočljivo  i prebrzo smjenjivanje scena, a postojale su i značajne oscilacije u oštrini snimka, pa je npr. na istoj fotografiji Aleksandrova figura bila oštra i jasna a vladikina nejasna i sa razlivajućim ivicama.
Grafičke intervencije na ubačenim snimcima:
Obzirom da je C.J. informatički prilično nepismena, iz većeg broja  snimaka je  uspjela skinuti samo pet fotografija koje su bile ubačene u tekući snimak. Šta su one pokazivale?
Fotografija broj 1
Na prvoj fotografiji se vidjelo da glava Aleksandra Reljića koji se grli sa vladikom uopšte nije postavljena na vratu već na desnom ramenu, dok je lijevo rame neprirodno široko. Vladikina glava zabačena unazad stoji u vrlo neprirodnom položaju koji mišići vrata ne mogu izdržati, vrat je sastavljen od jedne žute kocke, zatim od površine oblika banane u malo drugačijoj boji i od dvije paralelne trake, pri čemu boja njegovog vrata uopšte nema boju ljudske kože.
Fotografija broj 2
Na drugoj fotografiji Aleksandar ima  grbu, što je u stvari njegovo desno rame koje je vještački prošireno, a vladikina desna ruka je produžena za još trećinu u odnosu na prirodnu veličinu njegove ruke da  bi se konstruisao zagrljaj.
Fotografija broj 3
Na trećoj fotografiji vladikina usta se ne vide, i izgleda kao da su ih velika Aleksandrova usta progutala. Aleksandrova usta ne stoje na sredini već na lijevoj strani lica. Zamišljena vertikala  od tačke nosa do tačkeiznad brade odstupa za otprilike 24 stepena jer su pojedini dijelovi Aleksandrovog lica pomaknuti prema naprijed a neki prema unazad.
Fotografija broj  4
Na četvrtoj fotografiji Aleksandrova glava nije mogla da se razvuče kako bi se što više približila vladikinoj glavi pa je kreator  izmjena na fotografiji ubacio dva jako svijetla kruga, jedan iznad vladikine glave a drugi  na njegovo lice kako bi se skrenula pažnja posmatrača na anatomske deformacije  Aleksandrove glave. Ljudska koža nije u stanju da napravi odraz svjetla kako je prikazano. Aleksandrov nos nedostaje, usjek ispod jagodica je apsolutno neprirodan a usta su razvučena  po horizontali nekoliko centimetara kako bi se dvije glave sastavile.
Fotografija broj 5
Na petoj fotografiji  Aleksandrovo lice je jednolična masa, ne razaznaju se obraz, nos, oči  i obrve, površina lica je ravna i sastavljena uglavnom od jedne boje .
Usluge svjetski poznatog eksperta za autentičnost fotografija i video snimaka je koštao puno i vladika nije imao novaca da ga plati, iako je to vještačenje moglo da mu spasi poziciju u crkvi. C.J. je  ili 07.02.2014 ili 25.11. 2015 ( trenutno joj se ne otvara fajl)  bila na sastanku sa šefom kancelarije za vere  Vlade Srbije u palati „Srbija". Imena mu se više ne sjeća, ali je  zapamtila da je bio iz Lazarevca. On je tom prilikom uzeo kopije fotografija koje bi se trebale vještačiti sa propratnim tekstom, rekao da za njega nije problem da plati vještačenje jer ta radnja ima javni interes, ali da on novac ne može dati fizičkom licu iz druge države već može samo crkvi i obećao je da će sa jednim vladikom razgovarati o tome za dva-tri dana. C.J. nikad više nije čula glas od tog čovjeka iz Lazarevca i ne zna zašto nije ispunio svoje obećanje.
Duhovni padovi:
Kad bih ja iskreno rekla svoje mišljenje, osnovni razlog zašto nisam podržala monahe koji su optuživali vladiku Vasilija je duhovne prirode.  Kad sam jeromonaha Nikolaja Stamatovića pitala da mu platim put da ode u Crnu Goru, u manastir Svetog Vasilija Ostroškog, i da pred ćivotom  ponovi svoju optužbu, Nikolaj se uplašio i nije želio da ide. Za one koji ne znaju pravoslavne običaje  pojednostavljenim objašnjenjem bi se reklo da je ćivot sa moštima svetitelja   mrtvački sanduk gdje su položeni njegovi  posmrtni ostaci. Kod njega je došao i otac Petar  P., koji je na lukav način izbjegao da prihvati to putovanje. U jednom momentu  mu se omaklo :" Ah, kako Sveti Vasilije umije da krkne", u smislu da surovo kazni grešnika. Sveti Vasilije je u pravoslavlju simbol pravičnosti  i uopšte nije niti logično niti prihvatljivo da se neko ko optužuje jednog vladiku, plaši da svoju optužbu ponovi pred ovim svetiteljem. U četvorouglu „crkva, monah, optužba, Sveti Vasilije" samo grešnik može da se boji, a pravednik bi sa radošću potrčao do ovog velikog Božijeg ugodnika.
Na sastanku sa tadašnjim vladikom Joanikijem 03.02.2013 godine sam ponovila taj zahtjev, on se pitao „Ko je ta Jagoda Savić da nešto takvo traži", zatim je rekao da se ja poigravam sa svetiteljem i odbio moj zahtjev. Na jednoj strani sam bila ja sa tadašnjih 14 godina rada na nasilju u porodici, pa mi je materija seksualnog zlostavljanja djece i maloljetnika bila dobro poznata. Da spomenem samo Avdilja R. koji je za silovanje kćerke dobio 15 godina zatvora i Sulejmana D. koji je za seksulano iskorištavanje 14 dječaka  dobio 11 godina zatvora. Na drugoj strani je bio vladika Joanikije koji  o seksu nije smio ni da razmišlja. Nisam mogla da razumijem da jedan vladika ne dozvoljava jednom tužitelju da se primakne našoj najvećoj svetinji, kao  da ne vjeruje u Božiji sud. Još je rekao da se Sveti Vasilije nikada ne bi javio nekoj osobi kao što sam ja.
U duhovnom smislu mi je još jedna stvar jako zasmetala. C.J. je 25.03.2013 godine  pisala Sv. Sinodu i napravila prigovor Crkvenom sudu na vođenje postupka i zatražila vještačenje spornih video snimaka, zatim da svi prijavljivači vladike Vasilija pristupe Svetom Vasiliju i da svoju optužbu ponove pred ćivotom. Provjeravajući prijem, iz kabineta Patrijaršije su joj odgovorili „Ništa ne znamo za Vašu pošiljku. Najbolje da pošaljete Vaše pismo ovim elektronskim putem".
Kad je zasjedavao Sv. Arhijerejski Sabor, sastavljen od svih vladika, koji se održava jednom godišnje,  i kada je na dnevnom redu bila tačka o vladiki Vasiliju, njemu nije bilo dozvoljeno da prisustvuje toj sjednici. To bi značilo da mu je, nakon što je uzastopnih 35 godina Saboru prisustvovao svake godine, bilo onemogućeno da se brani pred kolegama na sastanku na kom se odlučuje o njegovoj sudbini, što  ja  smatram teškom povredom ljudskih prava. Da budem iskrena, meni je izgledalo kao da je Nečastivi svima njima tih dana zatvorio oči, začepio uši i uspavao savjest.
Vladikina tužba za klevetu:
Vladika Vasilije je podnio tužbu za klevetu protiv novinara Vuka Bačanovića zbog tekstova objavljenih u magazinu „Dani" od 22.08. 2014, 29. 08. 2014, 05. 09. 2014 i 12. 09. 2014 godine. Tužba broj 65 0 P 475237 14 je podnešena Opštinskom sudu u Sarajevu, i u podnesku od 30.12.2014 godine su za sve objavljene opise stavljene primjedbe o neizvodivosti radnji koje je Vuk Bačanović vladiki stavljao na teret. Tako npr., da vladika nije mogao monahu Serafimu  napaljeno da puše za vrat  jer je visinska razlika između monaha i vladike tolika da bi vladika morao da se popne na šest cigala da njegova usta dostignu Serafimov vrat. Zatim, da vladika istom nije mogao da zavlači ruku u nogavicu i da ga miluje po nozi jer je sjedio na prednjem sjedištu vozila „Audi" a Serafim na zadnjem, pa bi provlačenje ruke između dva sjedišta moralo da se desi uz nagib vladikinog tijela prema naprijed, zbog čega njegova ruke nije bila dovoljno dugačka da ga uopšte dodirne. Ili, da Serafim, stojeći napolju, nije mogao da gleda  kroz zid od cigala i da vidi šta se dešava unutar prostorije. Adresa magazina „Dani" koja se štampala u svakom broju , Bulevar Meše Selimovića 185 nije postojala, i sudija je od vladike tražio da mu dostavi adresu tuženog radi uručenja tužbe. Za sva tri pisma sa suda je u Bijeljini je prijem neovlašteno potpisala  neka druga osoba, i ona vladiki nikad nisu bila uručena. Sudinica je smatrala da je nedostatak odgovora sa vladikine strane  pokazatelj prestanka interesovanja za tužbu i zatvorila je predmet a da vladika to nije ni znao. Sudinica je postupila po zakonu i tri puta pokušala da se omoguće pretpostavke za nastavak postupka. Faktički  krivica klevete Vuka Bačanovića nije dokazana jer je onemogućen postupak na kome bi se dokazala. Da pravo kažem,  rukopis je ličio na ženski, a tadašnja igumanija manastira na Pet jezera je bila nepismena, pa se ne može saznati ko je osoba koja je potpisala sudska pisma umjesto vladike.
Ostale pravne radnje:
Drugi sudski postupak o kom treba da budemo obaviješteni je predmet broj T 14 0 KTA 0003844 11 je informacija koju je od Okružnom suda u Bijeljini na osnovu pristupa informaciji dobio bijeljinski advokat Veselin Londrović. On je od ovog suda dobio odgovor da je sud donio naredbu da se neće sprovoditi istraga po prijavi koju je 16.08.2011 godine podnio advokat D. Tomić , jer proizilazi da ne postoji krivično djelo za koje se gonjenje preduzima po službeno dužnosti. Prijava advokata Tomića se odnosila na navodne nasrtaje vladike Vasilija na Bojana Jovanovića, u javnosti prepoznatljivog po kačketu okrenutom naopačke i nošenju monaške odore iako je već odavno prestao biti monah. Bojan Jovanović je vladiki Vasiliju 16.06.2010 godine uputio izvinjenje napisano na memorandumu advokata Tomića. U izvinjenju je između ostalog stojalo „Netačne su moje tvrdnje koje sam pripisao njegovom moralnom liku dotičući se njegovih seksualnih orijentacija koje je navodno prema meni primjenjivao. Zbog svojih lažnih tvrdnji duboko i iskreno se kajem. Sve to je bio plod moje mašte i lične duševne nesređenosti i želje da iz svega ovoga izvučem neku materijalnu korist."
A u pismu  koje je Bojan uputio vladiki 31.07.2002 godine, a koje se tada nalazilo u arhivi Eparhije zvorničko- tuzlanske je pisalo: „Ponovo vam se obraćam sa molbom da moju raniju molbu za lišenje sveštenomonaškog čina uzmete u postupak i da budem lišen tog čina pošto se u toj službi nisam snašao i to je jedini razlog mog napuštanja sveštenomonaške službe."
Treći postupak se vodio na Okružnom tužilaštvu Istočno Sarajevo, područna kancelarija Vlasenica, a broj predmeta je bio T 17 2 KTA 000543 11. Ovo tužilaštvo je donijelo odluku da ne postoji osnov sumnje da je počinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, već se radilo o samoubistvu Milića Blažanovića.
Prijava silovanja:
Vladika Vasilije je 2008 godine imao i tužbu za silovanje  djevojke E. D. u ratu, koju je po njenoj tužbi najprije pokrstio pa odmah nakog krštenja silovao. Ta djevojka je bila zaštićeni svjedok broj 2 Tužilaštva BiH i vladika se u tom sudskom  postupku  prvo pojavio a onda su ga bez ikakvog objašnjenja  uklonili. Kasnije se u sudskom spisu  našla i fotografije sa krštenja na kojima je E.D. imala osmjeh od uveta do uveta i bez ikakvog traga preživljene traume. Nakon toga je nađen i njen zahtjev crkvenoj opštini da joj se izda krštenica, pa se ustanovilo i da je krštena 1996 godine, kad se rat već završio jer se htjela udati za jednog pravoslavca i otići sa njim u Čikago. U istom zahtjevu je kao mjesto krštenja naveden potpuno drugi grad a ne Bijeljina i da je ta optužba i po vremenu i po mjestu događanja bila lažna.
I, da se vratimo patrijarhu Kirilu. Samo veliki duhovnici imaju moć da razlikuju pravi kukolj na  struku žita od kukolja koji je vještački napravljen. I samo takvi veliki imaju snage  izdići se iznad vladajućeg mišljenja i imati svoje vlastito. Eh, kad bi i mi imali takvog!